SVEDOK Internet



Broj 1184.

Poseta
5751312

NATO? Neka, hvala!

Aleksandar (Makedonski)

Aleksandre, požuri polako...

Aleksandre, požuri polako…

Svaki četvrti Srbin se moli Bogu svaki dan


          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Piše: dr Miodrag Miško Vuković, Poslanik u Skupštini CG
Kume, izgore ti kesa…

       Održana je sjednica crnogorskog parlamenta. Vanredna. Zakazana i održana po hitnom postupku, a na zahtjev skoro pa svekolike parlamentarne opozicije. Održana je sjednica na kojoj se pokušalo suditi kompletnoj državi.
       Povod navodna afera „koverta“. Cinjenica da je objelodanjeno da je jedan od visokih funkcionera DPS-a, u danima pred održavanje prethodnih parlamentarnih izbora u oktobru 2016. godine, na ruke primio koverat od biznismena (Duško Knežević, primedba redakcije).
       Sve to bjelodano zabilježeno skrivenom, a namjenski montiranom kamerom u hacijendi tog čovjeka u Golubovcima, samostalnoj opštini u okviru glavnog grada Podgorice.
       Još jednostavnije čovjek koji se bavio diljem svijeta ogromnim biznisima, čovjek porijeklom iz upravo Golubovaca, Zete, pri tom prijatelj, drug, po vlastitom priznanju, pomenutog visokog funkcionera DPS-a, kasnije i gradonačelnika Podgorice (Slavoljuba Stijepovića, primedba urednika),, snimio je, tajno, prevarno u odnosu na svog školskog prijatelja, trenutak kada mu „uručuje“ kovertu u kojoj je, po jedva razumljivom komentaru koji prati pomenuti snimak, nešto manje od 100 hiljada eura.
       Uručujući koverat biznismen upozorava svog školskog druga da je u istom nešto malo manje novca, onoliko koliko je trebalo naplatiti kao proviziju za finansijsku transakciju u jednoj od njegovih podgoričkih banaka.
       Snimljeno, tajno, po mnogima pokvareno, drsko, bezobrazno, za crnogorski moral, za snagu tradicionalnu prijateljskih posebno kumovskih veza nečuveno (nije Crna Gora ona druga njoj komšijska zemlja đe se kumovi međusobno čašćavaju skidanjem glava). I sve to objavljeno u tranucima kada je biznismenu postalo tijesno u Crnoj Gori.
       Obavijestio je „zainteresovanu javnost“ da je to i mnogo čega drugog spremao najmanje pet godina čekajući konačan obračun sa onima koji mu rade o glavi, koji hoće da mu oduzmu kompletne poslove, koji hoće da ga ostave bez teškom mukom zarađenog kapitala koji se mjeri milionima i stotinama miliona ako ne i više eura.
       Morao je, kaže, „na vrijeme se spremiti za obračun sa hobitnicom koja je zarobila Crnu Goru, čija je glava sami vrh države, a oni koji se bave povlačenjem poteza, oni koji upravljaju čitavim procesima uperenim protiv njega su u vrhu same vladajuće DPS i države Crne Gore“.
       I eto, krenulo je od kuma. Kum nije dugme. Kum je izgleda manje od dugmeta. Kum je rupa tamo đe bi trebalo da kod svih normalnih „stanuje“ upravo dugme. U Crnoj Gori i to ono najdragocenije, najljepše, najčvršće. Ali šta je tu je.
       Kum je morao da bude žrtvovan pa makar prevarom, obmanom na kvaran način. Desila se eksplozija. Sa kojom se računalo. Eto, povikali su mnogi, krunskog dokaza da je DPS pokrala sve izbore u poslednjih 30 godina. Eto dokaza nezakonitog, kriminalnog ponašanja ove manje političke, a više kriminalne organizacije.
       Eto razloga da svi ustanu na noge, da se digne obespravljeni, zakinuti, prevareni čovjek i konačno sa svojih leđa zbaci ovu hobotnicu. Konačno, nesumnjivi dokazi da je država zarobljena, poharana, opljačkana i da je treba pod hitno oslobađati i osloboditi. Kucnuo je poslednji čas. Stigla je zadnja ura.
       Krenuli su „nezavisni mediji“ da promovišu sve istine saopštavane od ovog čovjeka i u njima da na svoj način interpretacijom istih, sa ne malo medijske kreativnosti, dopisivanja, selektivnosti, potenciranja „nužnog i potrebnog za opštu stvar“. Nije trebalo pozivati na mobu spašavanja države i naroda politički i anticrnogorski pronosirane antivladine organizacije skrivene iza generičkog pojma nevladine, posebno one koje sanjaju blokiranje crnogorskog puta ka Evropskoj Uniji i to hitno njeno kažnjavanje, one koji su od same kancelarije Evropske Unije na neviđeno primale 100 hiljada eura da na svoj način urede program javnog servisa, odnosno da pripreme na hiljade krivičnih prijava za predizborna i izborna nepočinstva iste te omražene DPS i državnog rukovodstva Crne Gore u cjelini, svih državnih institucija, a vezano za neke naredne, planirane, a da li će biti održani to će se tek viđeti, izbore.
       U opštoj galami bila je vidljivo prisutna i konfuzija. Previše otaca i u početku kilava đeca. Nije se znalo ko pije ko plaća. Znao se cilj, a sredstva se nijesu birala.
       Istina, niko nije sporio da je u toj predizbornoj kampanji DPS napravila krupan finansijski faul. Po svim pozitivnim propisima to je bio krupan prekršaj koji se morao odmah sankcionisati. I urađeno je tako. Pomenuti funkcioner DPS-a je u izjavi pred nadležnim tužiocem rekao da je dobio novac i da ga je podijelio aktivistima svoje partije u svojoj mjesnoj zajednici (zajednici tajkuna – snimatelja) za troškove kampanje, za gorivo, za telefonske kartice i za mnogo toga što podrazumijeva režija i servis jedne takve aktivnosti. Ipak, neopravdano. Novac nije prošao kroz račun njegove partije. Podijeljen je izgleda na ruke. Nadležni državni organi su reagovali kaznili, kako zakon o finansiranju partija kaže stranku. Partija je uplatila od države traženi iznos u državni budžet, a protiv učinilaca ovoga protivzakonitog djela i dalje se vodi postupak. Međutim, to je poslužilo samo kao željeni, a očigledno dobro planirani i odvratno realizovani povod za bnovljeni napad na pojedince, a preko njih ponovo na državu.
       Već dvije godine, uzgred budi rečeno, traje postupak pred specijalnim tužilaštvom, protiv grupe istaknutih funkcionera rahmetli PZP-a, članice tzv. Demokratskog fronta zbog pranja novca. A naime, njih osmorica su optuženi da su prali novac za potrebe izborne kampanje iste te 2016. godine, a u korist tzv. Demokratskog fronta.
       I postupak ide svojim tokom bez većih potresa van samih pravosudnih procedura. Sa druge strane toliko puta je tzv. Demokratski front pravosnažno kažnjen za unos ogromnih količina novca za različite partijske potrebe pa „nikom ništa“. Nije ovo pledoaje za stav i drugi su to radili.
       Svi Crnoj Gori naklonjeni, koji poštuju pravo i zakone, znaju da se iz neprava ne može izvlačiti pravo. Ne brane postupak odgovornih u ovom slučaju, a koji dolaze iz DPS-a pa i samog DPS-a. Ali zbog, dokazano oko 48.000 evra, teško da može biti shvatljiv juriš na državu, njene institucije, njenu sadašnjost i budućnost.
       Održana je sjednica Parlamenta za koju su mnogi govorili da je nepotrebno miješanje političkih organa u pravosudne procedure...Međutim, do sjednice je došlo. A na sjednici prvo debakl onih koji su preko svojih medija posebno najavljivali da će „kriminalci“ iz DPS-a izbjeći javni dijalog.
       Naprotiv, pojavili su se na sjednici svi do jednog. Ali na početku sjednice problem. Ne samo da je zahtjev za vanrednu sjednicu potpisalo 28 poslanika opozicije koliko traži poslovnik već je DPS dao nedostajući broj do 41 poslanika da bi sjednica mogla uopšte da počne. Da stvar bude gora od 28 onih koji su potpisali zahtjev za održavanje sjednice nekolio njih se nije pojavilo na samoj sjednici što govori o stanju u parlamentarnom dijelu crnogorske opozicije.
       Njihovo odsustvo i broj potreban za kforum i početak sjednice dali su poslanici DPS-a i time pokazali da i sada kao i uvijek ranije mnogi prerano kukuriknu i završe u loncu.
       Na sjednici kolo vodili poslanici politički pokojnog SDP-a i navalentni predstavnici tzv. Demokratskog fronta. Pripremili i zaključke kojim je raspravu trebalo završiti. U zaključcima sve presuđeno i DPS-u i institucijama i državi, posebno Parlamentu. Ništa ne valja, crno da crnje ne može biti. Ušlo se u raspravu i bogami mnogi od sazivača prošli su kao bosi po trnju.
       Po onoj narodnoj ako insistiraš na tome da pričaš neistine o meni moraću pričati istine o tebi. A istine su bile više nego grube, teške po njih nepodnošljive.
       Na kraju jednodnevne rasprave predlagač je sklopio krila, povukao zaključke i narodni predstavnici su se razišli. Tresla se gora rodila se istina o onima koji sa istinom imaju veze kao što su u ljubavi bog i šeširdžija.
       Ali nastavilo se. Počeli su tzv. građanski protesti. Sazivači ljudi sa društvenih mreža, a logistiku daju sve opozicione stranke bez ostatka.
       Svake subote se sastaju da bi se dogovorili da se nađu i sljedeće subote. Poslednji put su podnijeli zahtjeve većeg stepena konkretnosti. Traže da ostavku podnese predsjednik države, da ostavku podnese premijer i Vlada u cjelini, da ostavku podnese predsjednik Parlamenta, da abdiciraju glavni državni i glavni specijalni tužilac i tako dalje. I to odmah. Neopozivo.
       U međuvremenu lokalni mitinzi kao predigre subotnjih susreta na podgoričkim trgovima i bulevarima. I sve isti ljudi. Ljudi dovedeni kamionima i avionima iz svih gradova Crne Gore. Ali i Crna Gora da ne izostane.
       ...Mnogi kažu da ova udružena parapolitička menadžerija traje dugo. Dokazano i neupitno logistika joj je u Beogradu u Moskvi. To ni na tim adresama ne kriju. Kad god bi se neko iz ličnih razloga, razloga lične frustracije, ličnog poraza svojoj krivicom, ili čak nagovoren da slaže, požalio na Crnu Goru na njenu vlast i institucije odmah bi mnogi sa pomenutih adresa iste prihvatili kao krunske svedoke lošeg i ružnog u Crnoj Gori i od njih počeli da mijese konačno pronađene narodne heroje. Ako se pri tom zna, a mnogi tvrde da je tako da u Srbiji ni juče ni danas nema bar ne dominantne politike odgovorne prema državi Srbiji i većini građana Srbije prema njenom narodu, a koja nažalost izgleda da jeste politika zvanične Srbije jedna amorfna struktura koju može kako ko hoće da oblikuje prema vlastitim interesima, eto razloga, eto odgovora na pitanje kako se to Srbija očigledno predala interesima jedne od strana u glabalnom sukobu, u njenom slučaju ruskoj strani.
       Ne i na kraju finansiranje partija u kampanjama unutar nacionalnih zajednica problem koji je bio i koji će biti.
       Velika Amerika baš briga brigu da li je neki američki tajkun uložio desetak ili stotinu miliona dolaza u kampanju za jednog ili drugog predsjedničkog kandidata u Americi već godinama problem direktnog uticaja ogromnog novčanog, medijskog svekolikog udara Rusije na predsjedničke izbore.
       Njemačka zabrinuta zbog ruskog uticaja, Francuska se ljuljala zbog udara sa Istoka na njen politički sistem, a u Crnoj Gori se mjeri ko je kome i na koji način dao 10, 20 hiljada eura.
       Tačno, zabranjeno je i to treba poštovati i ko ne poštuje treba ga kazniti po zakonu finansirati se sredstvima iz inostranstva.
       Ali to u situaciji kada su po mnogima na milione dolara došli iz Rusije njenim političkim miljenicima prije svega tzv. Demorkatskom frontu čije su predizborne kampanje liče na mitinge u Sjevernoj Koreji. Ta crnogorska ne samo politička sirotinja je pred izbore prije četiri godine podijelila uniforme, obukla u specijalna odijela svoje bodigardove, podijelila na hiljade lap topova i ostale tehnike, o zastavama, transparentima, parolama, bilbordima da se i ne govori.
       Ponovo i definitivno, u pitanju nije vlast, u pitanju je država.
       Srbija se nije mirila sa nezavisnošću Crne Gore. Koštunica je pokušao da ugura među birače u Crnoj Gori koji odlučuju o njenoj sudbini mimo prava, a on čuveni legalista, na stotine hiljada onih „poreklom iz Crne Gore“ i to propratio milionima eura. O Rusima je već rečeno.
       Nije slučajno što je „Milo lopov“ i ovoga puta. Što je njegova glavna suština svih zahtjeva, glavna meta i ovih „građanskih protesta“. Nije prvi put. Njega treba eliminisati ili bar izazvati potres u DPS-u kao što su to uspjeli 1997. godine. Isti recept.
       I tada su neki domaći po nalozima onih sa strane radili iste stvari. Ali nije to počelo ni te 1997. godine, prvi put. U prošlom tekstu napravljen je podsjetnik i ukazano na kontinuitet napada na Crnu Goru zbog nje kao države. Crna Gora je stara država.

Ima neka tajna veza…
       U Beogradu i u skoro svim gradovima Srbije već neđeljama, i interesantno u susret svakoj narednoj suboti i centralnim okupljanjima u Beogradu mitinzi ali na njima se okupljeni bune protiv režima, protiv sistema, protiv pojedinaca i pojedinca ali neće izbore.
       Demonstracije i na Kosovu.
       Demonstracije i u republici Srpskoj.
       Demonstracije i u Budimpešti, Njemačkoj.
       Žuti prsluci ne odlaze skoro sa Jelisejskih polja.
       Treba biti Evropa.
       U Crnoj Gori su malo nervozni. Ljute se što ih Evropa direktnije u liku Evropske komisije i drugih instutucija Evropske Unije ne podržava. Nema ništa od balkanskog proljeća.
       Demonstracije su vid demokratskog iskaza stava ali se dijalog mora voditi i rješenja ma kako krupnih pitanja i nesporazuma moraju tražiti u institucijama, u nacionalnim parlamentima prije svega.
       Rečeno je da, za sada, u privim redovima narodnog protesta nijesu partije ni partijski lideri. To su neki u većini „novi“ ljudi, politički anonimni. Istina, odmah iza njih su prvaci crnogorske parlamentarne opozicije. Pa i tzv. DF, iako je vidljivo da ih lideri Demokrata, Demosa, Crnogorske, drže po strani.
       Nedozvoljavaju im da deformišu njihovu namjeru svojim prepoznatljivim nacionalističkim i šovinističkim porukama uzvicima i ciljevima. Pa zato protesti za sada protiču bez ijednog jedinog stranačkog ili bilo kog drugog obilježja. Niđe ni jedne jedine državne zastave. Cak ni navijačkog usklika. Neće da ih bilo ko svrsta „na jednu i drugu stranu“. Tako da djeluju kao da su putujuće političko pozorište koje istu predstavu može održati u bilo kojoj državi regiona i šire.
Pa šta je cilj protesta?
       Šta je suština očigledno neđe zadate teme. Zbog čega je pokrenuta i ova afera?
       Uzgred, Interpol je na zahtjev Nacionalnog interpola Crne Gore raspisao crvenu potjernicu za dbjeglim tajkunom (Duškom Kneževićem).
       A mnogi tvrde da dešavanja u Crnoj Gori vrlo liče na ona u Srbiji i Hrvatskoj posebno.
       I tamo su najbogatiji ljudi, Todorić u Hrvatskoj i njegov Agrokor, Mišković u Srbiji i njegovi biznisi, ušli u sukob sa matičnim državama vjerujući da će postati nacionalni heroji.
       Desilo se i dešava se sasvim suprotno. Tako i polako jenjava i entuzijazam kod onih koji su iskreno povjerovali da će biznismen iz Zete i stručnjak za tajne i skrivene video kamere u Crnoj Gori prevrnuti svijet. Posebno, ovih dana kada su nadležni crnogorske i britanske vlade potpisali anekse Protokola o izručenju svojih državljana drugoj državi onih koji su osumnjičeni za izvršenje teških krivičnih djela za koje je zaprijećena kazna veća od pet godina zatvora.
Buridanovo magare
       Ono što je posledica „zahuktalih“ svakosubotnjih narodnih protesta je da je opozicija izašla iz Parlamenta.
       Ponovo.
       Istina vraća se od sjednice do sjednice. Tako je prethodnih dana na Cetinju održana sjednica na kojoj je, pored ostalog, crnogorski parlament ratifikovao predpridstupni ugovor nove ili novoimenovane države Sjeverna Makedonija NATO-u.
       Istorijski dan za Crnu Goru. Priv put je odlučivala, a nije se o njoj odlučivalo.
       Odlučivala je da podrži promišljenu odluku novih vlasti Makedonije i susjedne joj Grčke kojom je širom otvorila vrata evropskim i evroatlantskim integracijama. Crna Gora je odučivala kao ravnopravna članica NATO-a o drugoj državi.
       To je prvi put da je Crna Gora u poziciji da odlučuje o drugome. Njeno zadovoljstvo je tim veće što je odlučivala o svojoj prijateljskoj državi. O njenoj demokratskoj budućnosti.
       Neko je dvano rekao treba ulaziti u međunarodne demokratske asocijacije, ako ni zbog čega drugoga, a ono upravo zbog činjenice da se treba izboriti da država odlučuje, a da se ne odlučuje o njoj. Bolje je biti, reče neko, za stolom ravnorpavnih nego na stolu. Bolje je sjeđeti za stolom i odlučivati, a ne biti dio menija na stolu o kome se odlučuje.
       Poslanici crnogorskog parlamenta su ugostili tom prilikom delegaciju parlamenta Sjeverne Makedonije na čelu sa predsjednikom. Cestitali su iskreno i radovali se demokratskim uspjesima ove prijateljske zemlje. Podsjetili su da je od pet republika bivše Jugoslavije od kojih su dvije bile i Crna Gora i ranije Makedonija, četiri već članice NATO-a. Dakle, razriješile su dilemu kom sistemu vrijednosti da pripadaju.
       Ostale su o tih šest samo dvije sada države koje se dvoume ali bez uvrede i podcjenjivanja svi brinu da ne prođu kao Buridanovo magare.
       Crna Gora ima veliku dijasporu u Makedoniji. Generacijama su Crnogorci išli u ovu zemlju. Postali su časni i uvaženi građani lojalni stanovnici ove lijepe države. Njihove veze sa Crnom Gorom su jake i tradicionalne.
       Podržavale su Crnu Goru u svim njenim demokratskim naporima pa i u skorom naporu da postane članicom NATO-a. Sada, kada je i njihova država Sjeverna Makedonija pred vratima te demokratske asocijacije oni kao most saradnje između dvije države imaće privilegiju da dodatno povezuju dvije zemlje koje pripadaju i skoro će pripadati istom svjetskom sistemu vrijednosti.






















































































          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Designed by Ivan Markovic - XENOX